Povratak kući: od Komiže do kvantnog doba

Kad sam u prošlogodišnjem broju ovih novina najavio da u Hrvatsku dovodimo nobelovca Johna M. Martinisa, „Teslu kvantne fizike“, učinio sam to s uvjerenjem da je riječ o posjetu koji nadilazi okvire jednoga akademskog gostovanja. Sada, kad je iza nas deset dana koje smo zajedno proveli od Zagreba do Dubrovnika, to uvjerenje mogu potvrditi s još više razloga. Rijetko koji događaj u novije vrijeme tako je jasno pokazao ono što u diplomaciji volimo ponavljati, a prerijetko doista i osjetimo: da mala zemlja svoje najveće adute ne čuva u brojkama, nego u ljudima, i da najsnažniji mostovi prema svijetu vode preko naše dijaspore.

John M. Martinis održao je predavanje na Institutu Ruđer Bošković / Snimio Marko Prpić  / PIXSELL

Susret s Teslom u Teslinoj ulici

Profesora Martinisa upoznao sam u Stockholmu, tijekom Nobelova tjedna u prosincu 2025, kada sam mu u svojstvu doajena diplomatskog zbora u Švedskome povijesnom muzeju priredio svečanost pred veleposlanicima iz sedamdesetak država. Već tada prenio sam mu poziv predsjednika Vlade RH da posjeti domovinu svojih roditelja, a on ga je prihvatio s vidljivim uzbuđenjem. Za čovjeka pod čijim je vodstvom nastao Googleov kvantni procesor Sycamore, kojim je 2019. prvi put dokazano da kvantno računalo može riješiti problem nedohvatljiv i najsnažnijim klasičnim superračunalima, taj povratak nije bio tek putovanje. Bio je to, kako mi je više puta rekao, osjećaj vraćanja kući.

Dobro došli doma

Od prvoga stiska ruke u Stockholmu do posljednje večeri u Dubrovniku, imao sam čast biti domaćinom i koordinatorom cijeloga projekta. Nije to bila samo logistika; bila je to prilika da jednome od najvećih živućih fizičara pokažemo Hrvatsku kakvu zavređuje vidjeti, i da mladim hrvatskim studentima i znanstvenicima omogućimo susret kakav se ne pruža često.

S ribarom jedan na jedan

Takav pothvat ne izvodi se sam. Duboko sam zahvalan Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, koje je preuzelo organizaciju posjeta, i osobno ministru Gordanu Grliću Radmanu, koji je profesora dočekao riječima „Dobro došli doma“. Jednako zahvaljujem Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih koje je bilo suorganizator svih znanstvenih i obrazovnih točaka programa te ministru Radovanu Fuchsu. Premijer Andrej Plenković primio je profesora u Zagrebu, u razgovoru posvećenu kvantnim tehnologijama i ulaganju u mlade istraživače.

Program, međutim, ne bi imao dušu bez ljudi koji su ga oblikovali iz ljubavi. Posebnu zahvalnost dugujem svojemu profesoru fizike, teorijskom fizičaru Miroslavu Dorešiću, kojega su kolege s pravom prozvale njegovim „kvantnim bratom“. Zahvaljujem i akademiku Emiliju Marinu, koji nam je znanje o antičkoj Issi na Visu darovao poput najboljeg vodiča. Boravak su svojom velikodušnošću omogućili pokrovitelji koji su prepoznali njegovu važnost: naš nacionalni prijevoznik Croatia Airlines, hotel Hilton Imperial Dubrovnik, Zagrebačka škola ekonomije i managementa (ZŠEM), te prijatelji Davorin Štetner i Petar Šimić.

Zaustavili smo se u Smiljanu, u Memorijalnome centru „Nikola Tesla“. Prizor je bio gotovo nestvaran: čovjek koji gradi kvantna računala u rodnoj kući izumitelja izmjenične struje

Putovanje kroz zemlju znanja

Prvi dan u Zagrebu započeli smo, dakako, kavom na Cvjetnom trgu, usred nedjeljne špice, jer nema boljega uvoda u grad od njegova ritma koji se ne da objasniti, nego samo doživjeti. Odatle smo se uputili u Teslinu ulicu, pred spomenik čovjeku čijim imenom svijet mjeri magnetsku indukciju. Profesor Martinis javno je priznao da mu je Nikola Tesla daleki rođak, i da od njega, uz izumiteljsku praktičnost, baštini i onu tvrdoglavost bez koje, kaže, nema dobra znanstvenika. Prošetali smo Gornjim gradom do Trga svetoga Marka, obišli Meštrovićev atelijer i atelijer kipara Ivana Kujundžića, koji je izradio prvu skicu profesorove biste.

Drugoga dana Zagreb je pripao znanosti. Na ZŠEM-u je profesor, uz nobelovca za ekonomiju Joela Mokyra, sudjelovao na konferenciji o umjetnoj inteligenciji, razoružavši dvoranu anegdotom o dolasku: kada je s aerodroma izašao među stotine ljudi u crveno-bijelim kockicama, pomislio je da je zvijezda. Ne znajući pritom da su došli zbog hrvatske nogometne reprezentacije koja je uskoro sletjela. Uslijedio je susret sa znanstvenom zajednicom na Institutu Ruđer Bošković, gdje je održao predavanje znakovita naslova Od pretpovijesnih kubita do korisnoga kvantnog računala. U organizaciji Ministarstva vanjskih i europskih poslova i Hrvatskoga diplomatskog kluba održao je i predavanje Od Komiže do kvantnog doba, opisavši sebe kao „znanstvenog veleposlanika“ kojemu je danas najvažnije promicanje znanosti među mladima. Dan smo zaokružili u Matici hrvatskoj, gdje ga je predsjednik Damir Zorić primio u počasno članstvo. Iz Matičine arhive izronio je tada dirljiv podatak: među njezinim povjerenicima na Visu u 19. stoljeću spominju se Ivo Nikin i Jozo Nikin Martinis. Veze su, pokazalo se, starije od svih nas. 

Siniša Grgić, John Martinis i Gordan Grlić Radman – predavanje u MVEP-u

Prijem u Vladi RH / Snimio Patrik Macek  / PIXSELL

Prije puta prema jugu profesor je održao predavanje za studente i gimnazijalce na zagrebačkom PMF-u i susreo se s predsjednikom Vlade Andrejem Plenkovićem, na čiji je poziv posjetio Hrvatsku. Razgovaralo se o budućnosti Hrvatske u kvantno doba. Zaustavili smo se u Smiljanu, u Memorijalnome centru „Nikola Tesla“, gdje su nas srdačno ugostili ličko-senjski župan Ernest Petry i njegovi suradnici. Prizor je bio gotovo nestvaran: čovjek koji gradi kvantna računala u rodnoj kući izumitelja izmjenične struje. Mladi vodič Mihael odgovarao je na profesorova pitanja takvom lakoćom kao da kroz njega progovara sam Tesla. Uslijedila je nezaboravna plovidba rijekom Krkom, na kojoj nas je ugostila ravnateljica Nacionalnog parka Krka Nella Slavica. Podsjetio sam profesora da je upravo Šibenik, rodni kraj njegove majke, bio prvi grad na svijetu s javnom rasvjetom napajanom iz obližnje hidroelektrane na Krki, druge takve na svijetu, građene po Teslinim nacrtima gotovo istodobno s onom na Nijagari.

Ovdje moram ispraviti i jednu pojedinost iz svojega ranijeg zapisa. Tijekom zajedničkih dana ustanovio sam da profesorova majka ne potječe iz Like, nego iz Tribunja pokraj Šibenika. Njezino je djevojačko prezime bilo Jabuka, koje su njezini roditelji u Americi preveli u Apple, malen, ali rječit trag jedne velike hrvatske priče o odlasku i uspjehu.

U Splitu je profesor proglašen počasnim doktorom znanosti Sveučilišta u Splitu; rektor Dragan Ljutić s ponosom je istaknuo da je prvi put u povijesti Nobelovu nagradu ponio jedan Dalmatinac, i to s Visa. A onda je došla Komiža. Doček gotovo svih Komižana u kulturnome centru, uz bogat glazbeno-umjetnički program što ga je priredio grad, izazvao je profesoru suze; primivši Povelju grada iz ruku gradonačelnika Ivice Vitaljića, obratio se prisutnima s nekoliko dirljivih riječi. Sljedećeg dana obišli smo Modru špilju na Biševu, a potom mjesta koja čine srž njegove obiteljske priče: školu koju je pohađao njegov otac i rodne kuće oca i bake. Bio je to povratak korijenima, tih i dubok, čovjeka koji je s otoka ribara ponio prezime do samoga vrha svjetske znanosti. Za posljednji zajednički obrok na Jadranu okupili smo se s komiškim iseljenicima iz San Pedra, onima koji se svakoga ljeta vjerno vraćaju u mjesto svojih očeva i djedova.

Posjet je okrunio Dubrovnik i svečano otvaranje 77. Dubrovačkih ljetnih igara pred crkvom svetoga Vlaha, uz podizanje zastave Libertas i vatromet nad Gradom. Od Komiže do Dubrovnika, od znanosti do kulture, u deset se dana pokazalo koliko toga jedna mala zemlja može ponuditi svijetu.

Poruka koja ostaje

Ako iz ovih deset dana treba izdvojiti jednu misao, onda je to poruka koju je profesor Martinis ponavljao od Zagreba do Komiže, a za koju bih volio da odjekne u svakome hrvatskom domu. Roditeljima savjetuje da svoju djecu na kraju dana ne pitaju kako su provela dan, na što djeca najčešće samo prevrnu očima, nego koja su pitanja toga dana postavila i u kojim područjima. Na to, kaže, djeca reagiraju povećanom znatiželjom. Upravo tako, uvjeren je, nastaju vrhunski znanstvenici: iz obitelji ribara koji je „morao znati sve popraviti“ i koji ga je, iako nikad nije studirao, naučio postavljati pitanja.

Program koji smo za našega nobelovca sastavili mogao bi, vjerujem, poslužiti kao predložak za ugošćavanje mnogih uglednih gostiju koji nam dolaze, jer uistinu imamo što pokazati. Pa ipak, deset je dana premalo za sve hrvatske ljepote, za našu bogatu povijest i za sve svjetliju budućnost Domovine kao zemlje znanja.

Na današnji dan, 13. srpnja, kada profesor slavi rođendan, Hrvatska mu je uzvratila najljepšim mogućim darom: predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović odlikovao ga je jednim od najviših državnih odličja, za doprinos znanosti i promicanju Hrvatske u svijetu. Zbog te smo svečanosti nas dvojica na svega nekoliko sati doletjeli iz Dubrovnika u Zagreb. Sutra u ranu zoru profesor Martinis i njegova supruga Jean napuštaju Hrvatsku, letom iz Dubrovnika prema Frankfurtu. Odlaze, vjerujem, s dijelom srca ostavljenim u Komiži, a mi ostajemo bogatiji za spoznaju da su naši najveći ljudi, ma koliko osvojili svijet, uvijek najsretniji kad se vrate kući.

Zagreb, 13. srpnja 2026.